Photo by EFRÉN HERNÁNDEZ ARIAS
Autopsy
Autopsija
The pulse of the city is slowest at night
when at midnight one cuts it like risen dough with a knife.
The roar of the crowds subsides and from the belly of the Trojan Horse
Sellotape monsters start to jump out before us. Long shall we
keep its empty husk in the drawer in which
carcaselets of ants jut out from a sugar packet
pinched with a clothes peg, perchance to get
the monarch butterflies to return from the south. Back into
the crumpled larvae we pack their wings—all our
fears fit into hollows of loamy clay.
The pulse of the city is slowest at night when
we with a perfectly sharp scalpel amputate the dead
parts of the day, carefully clad in Styrofoam which we
kept from the packaging of the fridge in which
there isn’t enough ice for all the corpses we’ll never count.
We pack them for each other like presents—all our
fears are woven from clay.
The pulse of the city is slowest at night when
we vacuum-pack in snakeskin all the dead hidden
in family albums—not enough space for pictures of all the people
for whom we’ll never cry. Paraffin
paper, ribbons, crates, bottlets, foil, jarlets, boxes, rubber bands, and bags,
which rustle after midnight like wraiths in drawers,
are in a supply too short for all our fears of clay.
Translated by Mirza Purić
Puls grada najmirniji je noću kada ga se
u ponoć poput nabujalog tijesta presječe oštricom noža.
Stišaju se gromoglasni urlici gužve i iz utrobe trojanskog konja
pred nas počinju iskakati čudovišta od selotejpa. Dugo ćemo
njegovo prazno truplo čuvati u ladici u kojoj
iz štipaljkom za veš pričvršćene vrećice šećera u prahu
proviruju mrtva tjelašca mrava, ne bi li se
leptiri monarsi vratili sa juga. U izgužvane ličinke im
nazad pakujemo krila, svi su naši
strahovi stali u vrtače od ilovaste gline.
Puls grada najmirniji je noću kada
savršeno oštrim skalpelom amputiramo mrtve
dijelove dana pažljivo obloženog stiroporom koji smo
sačuvali od ambalaže frižidera. U njemu
nema dovoljno leda za sve leševe koje nikada nećemo izbrojati.
Pakujemo ih jedni drugima kao poklone, svi su naši
strahovi satkani od gline.
Puls grada najmirniji je noću kada
u zmijsku kožu vakumiramo sve mrtve skrivene
u porodičnim albumima, nedovoljno mjesta za slike svih ljudi
za kojima nećemo zaplakati nikada. Masnog
papira, trakica, gajbi, flašica, folije, teglica, kutija, gumica
i kesa koje poslije ponoći šušte kao utvare u ladicama
nikad nema dovoljno za sve naše strahove od gline.